Prošle godine, negdje u isto ovo vrijeme bio sam na Gibonniju u Dvorani Mladosti, a cijela ta turneja je bila promovirana pod sloganom: «Jednom u životu»! Možda je isprva zvučao taj slogan malo i glupo, no nakon koncerta sve mi je bilo jasno. Uistinu, mislio sam da se takav koncert ne može ponoviti. No eto iznenađenja. Stigla je i ta subota, 02.02.2008. Ekipa sastavljena od 2 građevinara i 2 pravnika (sve je u broju 2), ili točnije Štoxi i Keki te Arby i ja (Pavle), uputila se prema Tetru Fenice. To kazalište u kojem smo svi toliko puta gledali razne filmove, još jednom je zasjalo u punom sjaju. Sve je bilo spremno za veliki početak Gibonnijeve «Acoustic/Eletric» turneje koja je upravo počinjala u našem gradu. Već na ulazu smo primjetili kamere HTV-a, kamione Coca-Cole, te mnoštvo ljudi spremno poslušati najveću glazbenu zvijezdu u Hrvatskoj. Svi posjetitelji su darivani Coca-Colom, a ljepši spol je dobivao i srca s natpisom Glorije (popularnog trač-časopisa kojeg kupuju Arbani, Teo i sve hrvatske kućanice). No ni ta 'mala' prepreka u spolu nije sprječila Arbya da se dočepa Glorijinog srca (zvuči kao neka sapunica ala Jelena Veljača). Uglavnom, lijepo smo se smjestili u 7. redu (odlična mjesta!!), te smo polako pijuckali sponzorsku Colu i čekali glavnu zvijezdu večeri, slušajući 100 godina star cd od Bryana Adamsa (sorry Dino) i gledajući Klik i poznate face u Klikovoj 'riječkoj' patroli (Niđo).
Nakon završetka Adamsove balade 'Straight From The Heart' na pozornici se pojavio Gibonni, na opće oduševljenje 600-tinjak prisutnih fanova, koji je odlučio napraviti koncert baš točno iz srca.
Od početne «Divji cvit», preko «Činim pravu stvar», Gibo je nastavio nizati hitove u maniri velike zvijezde. Nakon, a ponekad i usred pjesme, ubacivao je razne komentare i dosjetke, učinivši tako koncert izrazito zanimljiv ali i osobnim. I sam je izjavio kako se odlično osjeća, te da danas planira dati sve od sebe pred riječkom publikom, koja je burnim pljeskom i ovacijama pozdravljala svaki potez svoga miljenika. Stvarno je teško bilo toga dana napustiti Teatro svima prisutnima, tako da se Gibo vraćao na čak tri bisa. Jednostavno nismo ga htjeli pustiti doma, a njemu to nije ni malo smetalo. Vrhunac večeri su definitivno bili nastupi Maye Azucene (došla iz New Yorka),
Damira Urbana i Zorane Balov (odlična obrada pjesme «Svi moji punti kad se zbroje» na francuskom). Još je samo falio Bare koji je nedaleko nastupao s svojim «Majkama».
Od svih pjesma te večeri bili smo suglasni kako je «Posoljeni zrak i razlivena tinta» bila najbolja, koja je izvedena dva puta (dobro, domaćin ovog bloga Štox je bio vjerojatno više u deliriju kad su počeli uvodni stihovi «Zlatnih godina»). U «Posoljenom zraku…» Gibo je imao strašnu pomoć u Urbanu i u fenomenalnoj Mayi. Žena osim što ima predobar glas, odlično izgleda, te nije udata. Nakon što je tu informaciju Gibo priopćio publici, nekoliko redova iza nas se čuo povik: «Mi tu! Mi tu! Mi tu not merid!!!». Točno tako sa svim greškama u izgovoru, uz veliku količinu smijeha svih prisutnih. Toliko humora, odlična akustika, vrhunski glazbenici; sve se to dešavalo pod dirigentskom palicom neponovljivog Gibonnija. Na kraju Gibotu nije ništa preostalo nego da klekne pred publiku i duboko se pokloni, te otpjeva: 'Puno hvala, puno hvala Rijeko!', na ritam od popularne «Oprosti».
A mi; mi smo već ionako 20 minuta pred kraj bili na nogama, kao i ostatak dvorane. No ono što nama preostaje je uspomena na najbolji koncert u životu. Naravno, do sljedećeg Gibinog gostovanja u gradu na Rječini.
Ovaj post posvecen je skijanju u Francuskom Tignes-u, a njegov prvi dio nasim prijateljicam iz 3.c!!!!
Bilo brutalno skijanje, ali kako se kaze, sve sto je brutalno kratko traje, svi bi nazad!!!! VINO (kuhano)
Ekipa...
...da, da, briskula, hahahaha...
...u apartmanu od prijateljica nakon briskule...
...prijateljice u svom apartmanu...
...svi mi volimo Tamaru...
...ajme majko, sta je njima ovo trebalo...
...palacinke... (hahhahaha!!!!)
Nasla se ekipica iz 3.c
MAMA, MAMA, koferi i skije su na putu za Zagreb!!!
...dalje mi se neda, ostatak stize kada ulovim malo vise vremena....
P.S. Inspiraciju za naslov mi je dala Ana! Legendo!!!!
Ponekad sam pijan, do uha nasmijan
I duša mi je otvorena knjiga
Moje nebo je posoljeni zrak
A moje more razlivena tinta
Kome biti zahvalan, živote moj?
Krenem obalom koju dobro znam
Samo dva minuta pješice do luke
Gdje se djeca igraju, pred nama skrivaju
Kriju iglom izbodene ruke
Pa opsujem da ne mogu prostije
Mada odavno sam pobjego iz geta
I mjesec iznad nas ima okus hostije
A cesta miris izgubljenog svijeta
Moje nebo sad je posoljeni zrak
A moje more razlivena tinta
Zato pjevam da ne pojede me mrak
Jer da nisam ovo ja bih bio biljka
Kome biti zahvalan, grade moj?
Ponekad sam pijan, do uha nasmijan
I život mi je otvorena knjiga
Ja se cesto spotaknem, al se uvijek docekam
Ja sam covjek koji nema briga
Pa opsujem da ne mogu prostije
Mada odavno sam pobjego iz geta
I mjesec iznad nas ima okus hostije
A cesta miris izgubljenog svijeta
Moje nebo sad je posoljeni zrak
A moje more razlivena tinta
Zato pjevam da ne pojede me mrak
Jer da nisam ovo ja bih bio biljka
Kome biti zahvalan, grade moj?